Biografija

Massimo 1Massimo se rodio 6.6.1962. u Puli od majke Elde i oca Serđa. Do treće godine živi u mjestu Raša u Istri, a od treće do šeste godine živi odvojeno od oca s majkom u Aversi kraj Napulja, kod djeda Giovannija i bake Anne. U Aversi živi lijepo djetinjstvo u društvu brojnih teta i ujaka. Najviše vremena provodi u društvu najmlađe tete Eleonore, koju od milja svi zovu Elly. Elly, koja je imala lijep glas i jako izražen talent za likovnost podučava Massima talijanskim narodnim pjesmama, te on već od svoje četvrte godine ne samo pjeva, nego i bez problema hvata drugi glas dok Elly pjeva i tu se već jasno vidi da je glazba nešto što će biti važno u njegovom životu.

Massimo živi nekoliko godina u Istri, a onda opet s deset godina odlazi u Milano na godinu dana, a iz Milana s majkom odlazi na dvije godine u Australiju. U Sidneyju pohađa Bellevue Hill (nastava na engleskom) školu te završava peti i šesti razred.

Po povratku u Istru pa sve do šesnaeste godine Massimo stavlja glazbu sasvim po strani. Bilo je puno važnije biti s prijateljima, biti članom bande ulice Petar Drapšina i tu i tamo se potući da bi curice odredile koji im je momak najdraži. Sve je bilo idilično. U školi je bio odličan, pjevušio dječje pjesmice i jedva je čekao subotu da bi se dobro naplesao u diskoteci RKUD Rudar Raša. Tu je uživao u masovnim tučnjavama koje su uvijek bile high-light subotnjih večeri. No, jedan nemili događaj mijenja sve. Radi slabe kontrole u odgoju te naginjući lošem društvu i delinkventnom ponašanju Massimo sudjeluje u relativno ozbiljnom prijestupu. Bio je na straži dok su njegovi prijatelji otimali stvari iz jednog supermarketa.

Na straži je također bio i njegov prijatelj Ivica koji udara jednog starijeg gospodina drvenom letvom po glavi iz straha da ga ne prepozna. Cijeli slučaj, a tada Massimo ima petnaest godina, završava na sudu. Od sedam prijatelja koji su sudjelovali u tom događaju dvojica, jer su punoljetni, bivaju osuđeni na zatvor, četvoricu šalju u popravne domove, a Massima spašava jedan socijalni radnik po imenu Branimir. Jedina je kazna bila druženje sa Branimirom tri puta tjedno. U elokventnom i nadasve pozitivnom Branimiru vidi očinsku figuru jer je ostao bez oca u šestoj godini. Sve manje izlazi u loše društvo, a sve više vremena provodi s Branimirom u dugim raspravama o životu. S majkom dogovara da će ona dići kredit, a on plaćati rate radeći preko učeničkog servisa. Želio je cross motor, ali u posljednjem trenutku odlučuje se ipak za električnu gitaru. Odmah počinje svirati po osam do deset sati na dan.

Prijatelji dolaze na vrata s pozivima u provod, a Massimo nikako da se odvoji od gitare. Ali zato suludo napreduje. Postoje hvatovi na gitari za koje je potrebno bar godinu dana vježbanja da sjednu kako treba, ali Massimo bi godine sabijao u dane. Za samo par mjeseci postao je jedan od najboljih gitarista u labinskom kraju. Jedan od prijatelja, Ivica Mohorović, počinje svirati bubnjeva i njih dvojica već krajem prvog srednje sviraju svoj prvi koncert u školi.

1979. godine Massimo dolazi u Zagreb. Upisuje se u treći razred srednje škole i ubrzo s Brankom Terzićem, Vedranom Čupićem i Emilom Krnjićem osniva grupu Dorian Gray.
Počinju osamdesete, najkreativnije godine, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu i Zagreb živi vrlo uzbudljivim tempom. Na jednom od zagrebačkih provoda Massimo upoznaje tada eminentnog glazbenog kritičara Mladena Vukmira koji je pisao za Polet, Studentski list i Džuboks.

Massimo 2Poziva ga da dođe na probu Dorian Graya. Massimo je tada već napisao oko pola albuma, Vedran drugu polovicu, a Terza je napisao tekstove na Massimovu glazbu. Vukmiru se dopala Massimova drskost i čudan zvuk banda, ali nadasve ga pogađa neobičan glas i krajnje stilizirano sviranje gitare. Dogovara im nastup sredinom rujna 1981. u klubu Lapidarij, tadašnjoj tvornici novovalnih i postnovovalnih bandova. Koncert je gledao i Vukmirov prijatelj, kritičar časopisa Džuboks, Borislav Knežević. I nakon koncerta piše: “Šokantno je da je ovo prvi nastup banda jer zvuče kao da imaju bar dva albuma iza sebe.”

Band nastavlja s koncertima po kultnim zagrebačkim mjestima pa se tako jednom sviralo i u KSET-u. Nakon koncerta band se upoznaje s bračnim parom Bachrach – Krištofić. To je vrlo važan trenutak jer je band očajnički trebao znanje koje su im Sanja i Mario bili u stanju pružiti. Sanja i Mario su zajedno radili vrlo zanimljive fotografije. Mario je fotografirao, a Sanja intervenirala u razvijanju fotografija i kasnije ih retuširala. Slobodno se može reći da je Massimo do upoznavanja Marija i Sanje bio poput nebrušenog dragog kamena. Uz njih se počinje educirati i po prvi puta mu je jasno zašto voli baš Bowieja, Gabriela, King Crimson itd.

Mario i Sanja polako u Massimov život unose eleganciju, sofisticiranost i analitički pogled na glazbu.

U Massimovom životu postoji pet osoba koje su bile krucijalne za njegov razvoj. Mario i Sanja su ukratko predstavljeni, a sljedeća važna osoba je Dražen Vrdoljak koji je 1982. organizirao snimanje bandova Psihomodo Pop, Karlowy Vary , Heroji i Dorian Gray, s namjerom da se napravi album po njemu najvažnijih postnovovalnih bandova.

Doriani su bili prvi na redu za snimanje i u jednom trenutku momci odlučuju odustati od zajedničkog albuma i okušati sreću sami. Massimo naziva Dražena i prenosi mu odluku banda, na njegovo veliko iznenađenje, Dražen ne samo da pristaje, nego kaže da je i sam razmišljao o tome te da je već natuknuo Škarici iz tadašnjeg Jugotona (danas Croatia Records) da je otkrio vrlo zanimljiv band. Budući je Dražen Vrdoljak bio i jest jedan od najutjecajnijih i najuglednijih glazbenih kritičara njegovu je preporuku Škarica ozbiljno shvatio.

Dorianima je odmah ponuđen ekskluzivni ugovor uz uvjet da Massimo pjeva sve pjesme (do tada je i Vedran Čupić pjevao nekoliko pjesama). Određeno je da će producent albuma biti Saša Habić. Pred kraj snimanja prvog albuma Škarica predlaže da se obradi pjesma “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” u izvedbi The Walker Brothersa. Terza piše tekst na obradu i pjesma dobiva naslov “Sjaj u tami”. Omot koji su napravili Mario i Sanja dobiva sve nagrade, a i danas mnogi misle da je taj omot možda najbolji u povijesti rock&rolla na ovim prostorima.

1983. “Sjaj u tami” postaje veliki hit i to omogućava bandu da za sljedeći album postave neke uvjete, kao recimo snimanje Dorian Graya II u Švedskoj. Godine 1984. band u centralnoj Švedskoj snima album “Samo za tvoje oči” za koji Massimo (u daljnjem tekstu ”Max”) u cijelosti komponira glazbu, a novopridošli član Zoran Cvetković piše tekstove. Band ostaje na snimanju 42 dana i snimanje je na kraju bilo preskupo. Jugoton pristaje platiti jednu trećinu troškova, a dvije trećine mora platiti band. Tadašnji manager Marijan Crnarić organizira 47 koncerata i cijela se dobit od te turneje iskoristila za pokrivanje duga u Švedskoj. Tako puno koncerata bez ikakve zarade bilo je kobno za zajedništvo Doriana. Od prevelikih fizičkih i psihičkih napora Max gubi glas i band se raspada.
Max upoznaje pokojnog Tinnija Vargu, četvrtu ključnu osobu svog života i s njim odlazi u Stockholm i tamo ostaje skoro dvije godine. Od Varge uči puno o studiju i tehnologiji snimanja, te snimaju sate i sate glazbe, ali se tim snimkama gubi svaki trag nakon Vargine smrti.

1986. godine Maxu se javlja Zrinko Tutić (peta ključna osoba) i nudi mu suradnju. Tutić je tada u mladim i neiskusnim očima Maxa bio netko iz mainstreama zabavne glazbe i predstavljao je sve ono što Max u domaćoj glazbi nije volio. Koliko li je samo bio u krivu. Pjesme koje je Zrinko napisao za njega žive i danas (Stranac u noći, Samo jedan dan itd.) i bile su vrhunac Zrinkovog stvaralaštva. Sa Zrinkom dolazi i dugo željena financijska stabilnost, mega popularnost, pune dvorane, ali Max se osjećao kao da je izdao svoje ideale. Kako i ne bi. Dok je pripremao album sa Zrinkom, Max je istovremeno radio s EKV-om na albumu “Tatoo” i ta šizofrena situacija dovela je Maxa do vrlo duboke depresije. Imao je velike hitove, ali bio je nesretan. Ipak, od Zrinka je puno naučio. Do danas nije sreo čovjeka kome bi više vjerovao dok pjeva, a sa druge strane stakla treba nekog od povjerenja. Sa Zrinkom snima četiri albuma i tako su prošle četiri godine.
1990. Max upozanje Eni Kondić, svoju sadašnju suprugu. Pošto je pisala tekstove za Josipu Lisac (Boginja, Jutro) pita je da i njemu piše tekstove za album “Zemlja plesa”. Rad na tekstovima prerasta u ljubav i ubrzo kreću živjeti zajedno.

Rat je na pragu, a Max piše album „Elements“ (na engleskom) kao sublimaciju svega onoga što osjeća protiv rata. Eni je cijelo vrijeme uz njega, a njena obitelj postaje element koji Max u životu nikad nije imao, a to je bezrezervna podrška. U tijeku snimanja Elementsa Eni ostaje trudna i Max je izvan sebe od sreće. Mirna se rodila 1992. i to je jasno promijenilo sve.
S druge strane Hrvatska se branila u bespoštednom ratu i Max nije imao ni snage ni volje baviti se glazbom dok ljudi ginu. U takvoj situaciji emotivci su nemoćni i to se odražava na njihovo zdravlje.

Polako nestaju Maxovi prijatelji, a s njima i cijeli jedan svijet potpune predanosti umjetnosti življenja. Umire Milan Mladenović – EKV (Max je s EKV-om intenzivno surađivao, a nedavno su otkrivene tri neobjavljene pjesme), pa Bojan – EKV, Čavke (bubnjar Električnog orgazma) s kojim je Max bio najbliži, a oni koji nisu preminuli prestali su s radom, otputovali, nestali…
Hrvatska glazbena scena se komercijalizira na najgori mogući način i Max čeka da prođe rat da proba nešto promijeniti. U međuvremenu postaje članom Labin Art Expressa i u okviru te udruge osniva se band Metal Guru, ali kako mu umire prijatelj iz djetinjstava Krešimir Farkaš čak i Metal Guru nije više ono što je Max priželjkivao.
1996. u okviru posljednje suradnje sa Tutićem dolazi album “Benzina”, koji mu se nikada nije dopao, a iste godine s Metal Guruom sudjeluje na bijenalu mladih stvaratelja u Lisabonu i u Kopenhagenu.

1998. s Metal Guruom predstavlja Hrvatsku na EXPO-u u Lisabonu i iste se godine stalno nastanjuje u Zagrebu. Opet se miče sa scene i bavi se produkcijom reklamnih poruka.
2001. upoznaje Srđana Sekulovića, koji ga nagovara i stimulira na rad, jer Max je emotivno preslab da bi komponirao. Srđan Sekulović – Skansi i Max se sastaju u Skansijevom studiju, pjeva se i razmišlja o povratničkom albumu. Jednu večer u studio dolaze Boris Horvat i Tomislav Škulić, iz Aquarius Recordsa, čuti materijal. Max i Skanski im uživo, uz gitaru predstavljaju nekoliko pjesama, dovoljno da se Aquarius zainteresira.

2002. godine Max potpisuje ugovor s Aquariusom i sve kreće nabolje. Aquarius odlučuje investirati u povratnički album “Massimo”, ali album osim svoje kvalitete ne ispunjava komercijalnu zadaću.
Međutim, dogodit će se nekoliko važnih nastupa koji će promijeniti sve. Prvi je bio u ožujku 2003. u Opatiji na večeri posvećenoj pjesmama Arsena Dedića gdje najvažniji protagonisti hrvatske glazbe dobivaju priliku izvesti Arsena na svoj način. Maxova izvedba pjesme “Ne plači” postaje antologijska, naprosto briljantna. Nakon tog koncerta Max se zbližava sa Matijom Dedićem i s njim od tada pa do danas često nastupa izvodeći jazz standarde. Već sljedeće godine isto se organizira s pjesmama Zdenka Runjića. Max izvodi “Ostavljam te samu”, solo koji je izveo na gitari zarobio je srca slušatelja.

2004. na manifestaciji “Zlatna ploča” u Rijeci, Gibonni se spremao uz simfonijski orkestar izvesti “Libar” i “Oprosti”, ali radi bolesti odustaje. Zrinko zove Maxa da spasi stvar i otpjeva te dvije pjesme.

Jasno, Maxova izvedba opet biva vrlo zapažena. Normalno je da Aquarius i Massimo počinju razmišljati da se snimi album obrada na Maxov način. Uskoro izlazi album “Vještina” uz aranžersku pomoć Ive Popeskića i svirku Elvis Stanić banda. Maxov prijatelj Dejan Orešković radio je na albumima grupe Meritas i poželio je malo Maxovih gitara, što je on i učinio. Meritasice su s Dejanom radile na pjesmi “Odjednom ti” i zvale su Massima da pjesmu otpjevaju zajedno. “Odjednom ti” promoviraju na Dori i pjesma postaje hit.

“Vještina” primorava Maxa da se stvarno potrudi oko banda, tj. žive izvedbe, jer album ubrzo dostiže zlatnu tiražu.

Tada upoznaje Nelu Gruden, majku svoje stare prijateljice Ive. Kod Nele će se održavati probe i, što je najvažnije, stalno će se do dugo u noć raspredati o glazbi i umjetnosti uopće. Kod Nele Max upoznaje Željka Romca, Ivinog prijatelja, upravo kad je bio u dilemi kako oformiti band.

Max već odavno slijedi premisu, da je važnije u bandu imati prijatelja nego virtuoza s kojim nema dobre vibracije. Željko nije profi glazbenik, tj. ima dobro uhodan posao koji mu daje financijsku neovisnost, ali ima veliku ljubav prema glazbi i zavidni nivo muziciranja na akustičnoj gitari. Eni predlaže da u band zove Željka i da krene graditi band oko njih dvojice. Max i Željko kreću s probama i polako im se priključuju i ostali.

Prva varijanta banda u ovoj fazi dobiva naziv “Alkemičari”, na savjet Aleksandra Dragaša, Željkovog prijatelja.

Slijedi puno koncerata i uz sitne izmjene band dobiva današnju formu. Iskustvo govori Maxu da se treba polako vraćati autorskom izričaju pa tako “Vještina II” postaje mostom između Vještine i čistog autorskog albuma. “Vještina II” je album koji je imao pola obrada i pola autorskih pjesama, kako je Max priželjkivao. Autorski dio na “Vještini II” jasno kreće od Arsena, koji je napisao pjesmu “Kažu”, te je napisao i tekst za pjesmu “Da mogu”, na glazbu Renata Zera.

U rujnu 2008. album „Sunce se ponovo rađa“ donosi novi studijski materijal kojim, podjednako kroz obrade i autorske pjesme, Massimo podcrtava svoju unikatnu glazbenu vještinu. Limitirana verzija tog albuma donosi i snimku nastupa održanog u kazalištu Gavella 2006. godine. Ta mini kazališna turneja smatra se jednim od najboljih Massimovih koncerata u teatrima.

Dobar dio tog albuma nastao je u ozračju novonastale suradnje Massima i Aljoše Šerića, iz grupa Ramirez i Pavel. Aljoša je napisao čak tri pjesme na albumu, među kojima i „Ljubav!“ koja je imala ulogu najavnog singla s albuma. Ekipi suradnika koji su radili na albumu pridružuje se poznati svjetski lutnjist/gitarist Edin Karamazov, Lea Dekleva, Neno Belan, Jan Plestenjak i Ines Prajo. Duet koji su otpjevali Neno Belan i Massimo „Zar više nema nas“ višestruko je nagrađen na večerima Dalmatinske šansone u Šibeniku, a i dan danas je jedan od najjačih Massimovih dueta.
2008. godine krajem prosinca Massimo započinje i tradiciju nastupa u prepunom beogradskom Sava centru, a paralelno se pojačava i broj koncerata po cijeloj regiji.

Malo kasnije još je jedan koncert ostavio traga na Massimovoj karijeri. Bio je to veliki koncert pod nazivom „Massimo sings Sinatra“ uz pratnju glazbenika Big banda HRT-a, a pod ravnanjem maestra Silvija Glojnarića. Posebni gost na koncertu bio je i pijanist Matija Dedić.

Nešto što je Massimo naučio od maestra Silvija Glojnarića, a često se može pročitati u intervjuima je rečinica „…težim izvrsnosti…“ koja komprimira težnju da se ne podilazi kompromisima i da se glazbi prilazi s dozom perfekcionizma. To je nešto što je već godinama odlika glazbe po kojoj Massima prepoznajemo.

Snimka koncerta je 2010. godine predstavljena kao live album „Massimo sings Sinatra“ kojim je Massimo odao počast velikom Franku Sinatri.

Neposredno nakon objave ovog albuma dolazi do promjena u koncertnoj postavi benda koji Massima prati. Bend koji je do tad većinom bio sastavljen od riječke glazbeničke ekipe dobija neke nove glazbenike. Od stare postave benda ostaju samo Aleksandar Sale Ismailovski na klavijaturama, Martina Majerle kao prateći vokal i Boris Popov na udaraljkama. Krucijalna promjena u zvuku je personificirana u liku Marka Firsta, virtuoza na violini i akustičnoj gitari. Ostatak benda sačinjavaju braća: Dalibor Pipo (gitara) i Marko Matošević (bubanj), koji su već prije surađivali sa Massimom na albumima „Vještina“ i „Vještina II“, te Goran Delač (bas) i Vanesa Mišić na drugom pratećem vokalu. Ne jednom, Massimo se pohvalio kako ima najbolji bend na ovim prostorima i kako mu oni jako puno znače.

Promjena u zvuku kulminirat će objavom albuma kojeg ne želite vaditi iz CD playera. Album „Dodirni me slučajno“ (2011.) jedan je od najzrelijih Massimovih albuma. Uz neka imena s kojima je Massimo već uspješno surađivao na prethodnim albumima mjesto su dobili i neki novi talentirani ljudi. Predraga Martinjaka P’Eggyja publika je već upoznala u pjesmi “Iz jednog pogleda”, prvom singlu kojim je najavljen album “Dodirni me slučajno”. Malo je reći da je pjesma postala hit. Suradnj P’Eggyja i Massima nastavila se na još dvije pjesme s albuma – „Krug u žitu“ i „Sretan put“.
Osim Martinjaka, albumu je izniman obol dao stari Masimov suradnik Nikša Bratoš, koji je producirao i aranžirao četiri pjesme, a u stare suradnike ubrajamo i producenta i aranžera Ivu Popeskića koji je također dobio zadatak oblikovati četiri pjesme s albuma. Među novim licima pojavio se tako Sandro Bastiančić (frontmen grupe En Face) koji je na albumu napisao tri pjesme. Još jedan dobar Massimov prijatelj, Mr. Music Ante Gelo (op.a., tako ga je nazvao Boško Petrović) producirao je pjesmu “Tišina” i odlučio ju je napraviti vrlo poletno, gotovo unplugged.

Ono po čemu je ovaj album toliko drugačiji od drugih je i to da je sam Massimo snimio dosta gitara. Ponovo će proraditi žar za sviranjem i u vremenima koja slijede Massimov dom postat će bogatiji za 2 električne gitare.

Nakon što je dvije godine za redom radio rasprodane koncerte za Valentinovo u zagrebačkoj Tvornici kulture, Massimo je dokazao da su ga počeli slušati i oni se koji su prije s nepovjerenjem doživljavali njegovu glazbu, a nekako u isto vrijeme otvara i mogućnost da Massimova karijera ode stepenicu više. Uslijedila je objava snimke koncerta iz 2012. pod nazivom „liva @ tvornica“, te u veljači 2013. otvaranje mini izložbe u malom pogonu Tvornice. Povod za izložbu bila je činjenica što se u siječnju navršilo 30 godina od objave prve maxi singlice grupe Dorian Gray „Sjaj u tami“, a na otvorenju su se okupili suradnici koji su svjedočili njenom nastajanju: Siniša Škarica, Mario Krištofić, Sanja Bachrach…

Još jedna velika i lijepa stvar dogodila se u svibnju. Na 20. dodjeli diskografske nagrade Porin u Rijeci Massimo ponovo osvaja statuu za najbolju mušku vokalnu izvedbu. Dodajući ovaj Porin onima od ranije, Massimo je postao glazbenik s najvećim osvojenim brojem Porina u toj kategoriji. Zbrojivši sve navedeno možemo samo reći da je ova godina odlično započela!

Cijela 2013. godina posvećena je jubileju 30 godina karijere koja će svoj vrhunac imati velikim, prvim Massimovim solističkim koncertom u pulskoj Areni 17.8.2013.

Prije nego koncertom na najljepšoj otvorenoj pozornici okrunimo Massimovu karijeru dat ćemo vam još jedan dodatni razlog da budete s nama. Istovremeno sa službenom najavom koncerta u Puli, Massimo objavljuje novi singl pod nazivom „Suze nam stale na put“. Ponovnim ujedinjenjem Massimova glasa i gitare, P’Eggyjevog autorskog djela i zajedničkog mixa nastavljamo onim tragom kojim je počela suradnja na jednom od najboljih Massimovih albuma “Dodirni me slučajno”, ali i naglašavamo da je rad na novom studijskom albumu započeo.